U trenucima nesigurnosti i zabrinutosti, koji najčešće dolaze spolja, naučila sam da ću lek i utehu naći ako se okrenem sebi. I s obzirom da smo danas, možda više nego ikada, preplavljeni bujicom informacija i, nažalost, strašnih događanja koje je teško razumeti, objasniti i prihvatiti, nudim vam jedini, meni poznati, melem – Umetnost.
Moj današnji sagovornik je izuzetan pojedinac kojeg strast ka pisanju i fotografiji vodi na putu samootkrivanja i umetničkog istraživanja. Peđa Vujović je multitalentovani pisac i samouki fotograf koji je preduzeo hrabar korak i svoje radove samostalno objavljuje u svojoj štampariji u Beogradu.
O svom radu, idejama koje ga inspirišu i o lekovitim svojstvima umetnosti čitajte u razgovoru koji sledi.
Nadam se da će ovaj razgovor podržati vaše ambicije da ispitujete vrste umetničkog izražavanja koji vama prijaju i da kroz kreaciju pronađete mir i zadovoljstvo.
Kad po noći se znojiš,
a hladan ti je dan,
i dane bezvoljno kad brojiš,
dok po noći čekaš san,
put pod noge.
Kakvu ulogu u tvom životu ima fotografija, a kakvu pisanje i da li se one uopšte razlikuju?
To su moje dvije, od mnogih ljubavi koje imam. Pošto se od malena bavim štampom, bukvalno od osnovne škole kad sam kao klinac počeo pomagati ocu u porodičnom biznisu, maštao sam kako ću kad porastem sam štampati svoju knjigu. Snovi se ostvaruju. Pisanjem istražujem po svom unutrašnjem prostoru, a fotografija je konekcija sa okolinom. U srednjoj sam krenuo razvijati fotografije u mračnoj komori koju smo, mi klinci, sami napravili u zajedničkoj prostoriji zgrade. To magijsko pojavljivanje obrisa raznih oblika na fotopapiru pod crvenim svjetlom, uvuklo me još dublje u fotografiju. I dok mi je prste razjedao razvijač i fiksir jer smo štedili na opremi, ja sam znao da nas više nikad ništa neće rastaviti, fotografiju i mene. I vidi nas sad.
Postoji li jedna tema koja bi mogla povezati celokupan tvoj rad?
Da, to je rad na sebi. Rad na mom ličnom razvoju. Da postanem bolji. To je najvažniji rad, važniji od biznisa ili pravljenja kuće, važniji od zalivanja bašte i godišnjeg odmora. U svakom umjetničkom izrazu, i uopšte u svemu što radim, trudim se da pronađem i ponudim izlaz, da se fokusiram na dobru stranu. Ako je pjesma tužna, na kraju ubacim trak sunca, ako je fotka mračna, naslovom promijenim kontekst, ako se neko prepadne svoje boljke, odagnam mu strah – to kad sam u ulozi psihologa, ha-ha-ha. Odagnati strah je važna stvar. Ljudi se boje raznih stvari, iz neznanja. Prvo se suočiti sa svojim strahovima, pa kad to uradiš onda imaš „sertifikat“ da drugima daš savjet. Sve što oplakah, to poče da peva, sve što posejah to niče i klasa – Imao sam sreću da se podružim malo sa Dobricom Erićem, pjesnikom prirode, otvorio je jednu moju izložbu. Priroda je naša velika učiteljica, ko hoće da je čuje. A Dobrica je čuo.
Zapitaš li sebe,
po liniji dok hodiš,
jesmo`l postojanju skloni,
il` se na trenutak svodiš
Strah je nekada i naš prijatelj, on nas sprečava da radimo stvari koje su opasne po naš život. Međutim, kada se izgubi ravnoteža, strah nas kontroliše i sprečava da živimo život kakav želimo. Kako se pobeđuje takav strah?
Taj dobri strah o kojem ti govoriš, ja zovem instikt. On u presudnim trenucima reaguje brže od svjetlosti. Dočim je njegova sestra od tetke – intuicija, zadužena za neposredno shvatanje istine. Ja uglavnom vozim po intuiciji, ne palim navigaciju… i ne bojim se da ću zalutati.
Rekla bih da Beogradu daješ ulogu glavnog lika u nekim tvojim knjigama i radovima, da li se slažeš?
Naravski 🙂 Pa viđamo se često, prirodno je da mi se mota po mislima, fotkama, pjesmama, romanima…Već tridesetak godina smo u intimnim odnosima i još uvijek mu se udvaram. Stalno mu otkrivam neke nove vrline. Sjećam se kad sam prvi put otišao, odnosno otplovio na Adu Međicu, bio sam mjesecima opčinjen. Tada je pogled na Beograd bio otvoren sa te strane – iz ušuškanosti i mirnoće čarobne ade, dok ti noge zapljuskuje Sava, mogao si uživati gledajući direktno na Terazije. Nisam ništa slično osjetio ni u jednom drugom gradu. Kod Sajma držim mali zeleni kanu i krstarim rijekama, uglavnom po Savi. Rijeke su važni aduti Beograda. I vi imate Tamiš i Dunav, znaš o čemu pričam.
Rođen si u Sarajevu, ali živiš i radiš u Beogradu. Kako ti je izgledao Beograda kada si došao, a kakav je danas?
Prvo, ne odvajam rad od života. Trudim se da to bude jedno – kontinuitet ispunjenog trajanja. S vremena na vrijeme uspijavam to da postignem, jer uglavnom radim stvari koje volim, a to znači da se satirem od posla i da ne znam gdje ću prije, na koju ću stranu.
Prvo što sam zapazio kad sam došao u Beograd su široki i dugi bulevari. Devedesetih su bili prazni, gorivo skupo. Pitao sam se čemu tolike trake, ali uskoro mi je postalo jasno. Da ne pričam o Novom Beogradu, kakav je bio tada, a kakav je sad. Vjerujem da ulice Beograda poznajem bolje od mnogih Beograđana, živio sam u mnogim njegovim dijelovima. A duh grada, e za to treba pročitati Bato može jedna slika, tj. Belgrade street view i sve će ti biti jasno.
Koja je tvoja definicija umetnosti?
Ako uspiješ izraziti ono što osjećaš, ali baš to, bez uljepšavanja, bez razmišljanja šta će neko drugi da kaže, samo izbaciš iz sebe – pljas, to je to. Da li je u pitanju poezija, fotografija, crtež, skulptura, ili svakodnevni život, svejedno. Uspjeti izraziti svoje doživljaje i osjećaje tako da oni poteku iz tebe kao potok u planini, to je umjetnost. A može i ono što moj drug Jesenjin kaže: U oluji i buri kraj nevolja svih, biti miran nasmijan i tih, najveća je umjetnost na svijetu. 😉
Kaži nam nešto više o Fototerapiji.
Zbog prevelikog broja informacija kojima smo bombardovani često se zbunjujemo i ispadamo iz ravnoteže – gubimo povjerenje u svoj zdrav razum. Našom logikom upravlja neko drugi. Ona se svakodnevno kreira u laboratoriji, iza paravana i plasira kroz medije. Lijeva hemisfera mozga zadužena je za logiku, i te servirane, kontradiktorne informacije ona obrađuje kroz čitanje, slušanje i računanje. Čitavo naše školovanje oslanja se na lijevu hemisferu. Desna ne zna ni čitati ni pisati ni računati, ali je kreativna, puna boja, slika, oblika, snova, imaginacije i što je najvažnije intuitivna je. Nikola Tesla sve svoje izume konstruisao je uz pomoć desne hemisfere. Ona razumije isključivo slikovni jezik. Upravo zato, osnovni alat moje metode, Fototerapije, je slika, tj. fotografija. Radeći Fototerapiju, ti aktiviraš svoju intuiciju, a intuicija zna bolje od tvoje posustale logike. Pošto je intuicija neposredno shvatanje istine, birajući fotografije koje su sastavni dio metode, ti otkrivaš tačno one tačke na kojima ti curi energija. Kroz dalji proces dobijaš uputstva kako da popraviš kvalitet svog života i osloniš se na sebe.
Logikom barataju oni koji vole upravljati ljudima. I ako želiš (p)ostati slobodan, aktiviraj svoju intuiciju. To možeš učiniti tako što ćeš posmatrati i procese koji se dešavaju u prirodi, ali isto tako možeš uraditi i Fototerapiju. Pa ne, reci i sama, zar nije logično da učiniš nešto od to dvoje?
Ko ne zna kako da krene raditi na sebi i odakle da počne, sad mu je pravi trenutak.
Film koji si nedavno pogledao i koji bi nam preporučio?
Prestao sam gledati filmove. Dugo sam se koprcao, trudio, pokušavao, govorio sebi možeš ti to, ali džaba. Čak sam išao na posljednji FEST – uzalud, sve je gore. Holivud je učinio svoje. Ono što me zanima, to su dokumentarci, niskobudžetni. I sam ih pomalo snimam. Ali ćerka mi upisuje režiju, pa čekam da me ona nečim počasti. Možda se vratim u svijet igranog filma, nikad se ne zna.
Spomenuo bih samo neka starija ostvarenja: iranski film Razvod, ruski Ostrvo, i Matrix prvi dio.
Umetnica ili umetnik čiji te rad isnpiriše?
Srđan Valjarević, sve njegove knjige. Kolumne ne, ali knjige da.
Jedno vrijeme u Beogradu se održavalo Pesničenje- trening aktivne poezije, literarne priredbe. Od prihoda sa priredbi, finansirana su džepna izdanja poezije samih učesnika. Fantastične sveske, sve bolja od bolje, tu sam čitao odličnu poeziju Vitomirke Trebovac. Ne mogu a da ne spomenem još i klasike, Pekića i Isaka Asimova.
Peđinjo car, ništa više, ništa manje.Čovjek i njegova obitelj koji su imali ogroman utjecaj na moj život.Sretan sam što se mogu nazvat njegovim prijateljem.Bez tog poznanstva život bi mi bio mnogo siromašniji. Robin Friš-Baya sa Korčule/Zavalatica.
🙂
Umetnost Peđa nosi u sebi. Isijava je. Slikom. Zvukom. Stihom. Tako Mudrost rasejava. Isceljuje… Prepustiš se. Svakim čulom svojim, kad se intuicijom oboji, po receptu Peđinom,
sve se spoji, sve se zna. Živiš život poverenja. Lepote. Napretka.
🙂